19th Ave New York, NY 95822, USA

Objašnjavanje mentalnog zdravlja djeci – do’s and dont’s

mzd1

Piše: Sara Krstanović

Svjetska zdravstvena organizacija, 2001. je definirala mentalno zdravlje kao »stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresom, može raditi produktivno i plodno te je sposoban pridonositi zajednici«. Dio je općeg zdravlja i ne odnosi se samo na odsustvo bolesti.

Kada su djeca mala, pri doživljavanju sebe koriste se jednostavnim pravilom – ono što vidim i doživim, to sam ja. Odgovori roditelja na emocionalne potrebe djece, mijenjaju se s dobi djeteta. U ranijoj dobi pa sve do adolescencije, djeca emocionalne potrebe najviše zadovoljavaju kroz fizički kontakt s roditeljem (zagrljaj, poljubac, držanje za ruku), facijalne ekspresije roditelja te blagim govorom. Kako raste autonomija djece, emocionalne potrebe počinju zadovoljavati kroz razgovor s roditeljima. U adolescenciji, kada hormoni najviše “luduju”, djeci je potrebno stabilnije okruženje pa roditelji koji razgovaraju s djecom, postavljaju jasne granice, imaju strpljenja i empatije za dijete.

S obzirom da dijete tek stječe iskustva i uči različite osjećaje, ali i načine na koje ih iskazuje i nosi se s njima, roditelj djetetu služi kao model ponašanja. Roditelj koji verbalizira svoje emocije, koji ima dobre strategije samoregulacije, predstavlja dobar model za dijete. S druge strane, roditelji koji ne verbaliziraju emocije, koji se zatvaraju u sebe te burno reagiraju, postavljaju veće šanse za svoje dijete da se u budućnosti teže nosi s emocijama.

Što roditelj jasnije verbalizira vlastite osjećaje te opisuje razloge zašto se osjeća na određeni način, dat će djetetu važno iskustvo za razumijevanje osjećaja kod drugih ljudi. Ono što je važno napomenuti jest da, ako je roditelj ljut ili tužan zbog nečega što je dijete napravilo, treba verbalizirati to ponašanje djeteta, a ne djetetu davati karakteristike. Primjerice, “tužan sam jer nisi pospremio sobu”, umjesto “tužan sam jer si zločest”. Kada roditelj usmjeri pažnju na konkretno ponašanje djeteta, dijete zna da ponašanje može promijeniti, tj. može odabrati drugo ponašanje, no, ako je roditelj usmjeren na osobine djeteta, dijete stvara sliku o sebi kao “loše” dijete.

 

ŠTO UČINITI ZA MENTALNO ZDRAVLJE DJECE:

U ranijoj dobi:

  • kada je dijete uzrujano ili uplašeno uspostavljati fizički kontakt (zagrljaj, poljubac, držanje za ruku)
  • u razgovoru s djetetom koristiti blagi ton govora
  • koristiti facijalne ekspresije kako bi dijete lakše povezalo što je uredu, prihvatljivo, ugodno, a što nije
  • postavljanje jasnih pravila i granica
  • dati djetetu priliku da osjeća svaku emociju
  • razmisliti o tome na koje načine reagiramo pred djecom – biti pozitivan model, tj. razmisliti prije nego nešto kažemo ili napravimo
  • usredotočiti se na ponašanje djeteta i govoriti o konkretnom ponašanju u konkretnoj situaciji koje nije bilo primjereno
  • verbalizacija osjećaja, objašnjavanje djetetu zašto se osjećam tako kako se osjećam
  • dati djetetu povratnu informaciju o tome što su vam rekli/pokazali, kako biste lakše razumjeli dijete, ali kako bi ono moglo razumjeti sebe

U adolescenciji:

  • dati djetetu više autonomije, ali uz jasne granice i pravila te biti dosljedni u postavljanju istih
  • uvažavanje osjećaja djeteta, bez obzira koliko nam se situacija činila trivijalna
  • verbalizacija osjećaja
  • empatija i pohvale
  • dati djetetu do znanja da je u redu da se osjeća na određeni način i osigurati mu prostor u kojem će moći iznijeti svoje misli i osjećaje bez straha
  • dati djetetu povratnu informaciju o tome što su vam rekli, kako biste lakše razumjeli dijete, ali kako bi ono moglo razumjeti sebe
  • ako je problem koji dijete ima velik, ne ustručavati se potražiti pomoć stručnjaka, pokazati djetetu da je u redu što traži pomoć i da ga ne treba biti sram
  • razgovarati o društvenim mrežama i pravim i lažnim predstavljanjima (obrađenih fotografija, fotografija preuzetih s interneta i sl.) kako dijete ne bi razvilo negativnu sliku o sebi uspoređujući se s tuđim “idealnim” životom

 

ŠTO NE RADITI ZA MENTALNO ZDRAVLJE DJECE:

U ranoj dobi:

  • na izazovne situacije ne reagirati burno, ne psovati, vikati ili agresivno reagirati
  • ne davati osobine djetetu poput: zločest si, razmažen si, plačljiv si i sl., usredotočiti se na neprihvatljivo ponašanje
  • ne pripisivati određene emocije (i ponašanja) s određenim spolom – posebno “nemoj plakati, to rade djevojčice” ili “nemoj biti ljuta, to djevojčice ne rade”
  • ne banalizirati situacije ili osjećaje koje djetetu izazivaju nelagodu “ne boj se”, “ne budi tužan”

U adolescenciji:

  • ne koristiti fraze poput “dramatiziraš”, “smiri se”, “ne ponašaj se kao curica/dečko”
  • ne pripisivati osobine djetetu, posebno negativne, s obzirom na ponašanje koje iskazuje – bezobrazan si, slabić si, glup si i sl.
  • ne banalizirati situacije ili osjećaje koje djetetu izazivaju nelagodu
  • ne izbjegavati potražiti pomoć stručnjaka ili drugih bliskih osoba iz djetetovog okruženja