Piše: Kristina Ninić, volonterka
Suvremeni odgoj pred roditelje stavlja brojne izazove. Kroz literaturu i razne portale nameće se veliki broj različitih pedagoških pristupa i disciplina koje u šumi riječi i stručnih izraza, ponekad izgube svoju srž i temeljnu misao i poruku. Temeljni cilj svih bi naravno trebao biti osigurati mentalno zdravlje djece i njihovo prilagođeno svakodnevno funkcioniranje.
Postoji li onda zaključno neki roditeljski stil koji univerzalno „pali“?
Odgovor je, unatoč suprotnim nadanjima, da nažalost ne postoji te da je on primarno ovisan o karakteru, interesima, potrebama i temperamentu samog djeteta. I dok će se neki zalagati da je ključ uspješnog roditeljstva strogoća i „samo čvrsto, pokaži mu tko je gazda“, drugi će se zalagati za uvažavanje dječje perspektive, mišljenja i viđenja problemske situacije koja će se rješavati, kako se roditeljima ponekad čini, dugim i iscrpnim razgovorima. Povijesno uvriježeno mišljenje i pristup, bio je više naklonjen prvom stavu, djeca su trebala biti pomagači, igrati svoju ulogu u obitelji i, na neki način, biti bezuvjetno poslušna. U takvom su se odgoju nešto rjeđe mogle čuti poruke poput „Bravo, vidim da se trudiš bojati unutar linija. U redu je pogriješiti i malo prijeći crtu.“, a više poruke poput „Joj! Opet ti prelaziš liniju. Pa što smo rekli?“. Naravno, ovaj drugi scenarij može se dogoditi svima, kako se djeci zavuku pogreške u rješavanju zadataka, tako se i nama ušuljaju u pristupu djetetu. I to je ok. No stalno prekoravanje i usmjeravanje djeteta isključivo na ono što „ne čini dobro i ono u čemu baš stalno griješi“ rezultirati će snižavanjem djetetovog samopouzdanja i samopoštovanja te autonomije što u konačnici rezultira manjkom inicijativnosti, lakom odustajanju od zadataka (što se može doimati kao skraćena pažnja i koncentracija), burnim izljevima emocija (tantrumi: posljedica nesigurnosti i nezadovoljstva vlastitim uspjehom) te slabije razvijenim socijalnim vještinama usmjerenih vršnjacima (neka ponašanja poput verbalne i fizičke agresije mogu proizlaziti upravo iz te nesigurnosti uzrokovane pretjeranom kritičnosti). Prethodno navedeno ne znači kako se pred djecu ne trebaju postavljati određena očekivanja te granice i pravila. Zapravo, djeca žude za zdravim i uravnoteženim granicama i očekivanjima iz okoline, no kako bi dijete razvilo autonomiju, inicijativnost i samopouzdanje potrebno je da ona budu realna i usklađena s nekim pozitivnim potkrepljenjem i komunikacijskim obrascima.
Što to znači?
Često, kada nam je onako, baš loš dan, znamo za dijete reći da je „nemoguće“ i čini nam se da baš ništa ne pali, da baš ništa ne želi, da nam tjera inat. Ponekad djeca možda zaista samo ispituju naše granice, ponekad možda osjete našu energiju i raspoloženja te reagiraju sukladno tome, ponekad je i njima samo jedan od onih loših dana, a ponekad su ta ponašanja neverbalna poruka djeteta da treba pažnju ili da ga/ju nešto muči. Ono što se često događa, upravo je ono gašenje požara onda kada je požar najjači što nekada dovodi do kontraefekta. Navođenje moranja, razočaranja i nabrajanje svega onoga što je dijete učinilo pogrešno rezultira još većom bujicom emocija i čini nam se kao da nas dijete još više želi „naljutiti“. Ono što je preporučljivo jest biti djetetu šef, postavljati pred njega jasne granice i očekivanja i o tome s djetetom smireno razgovarati u trenucima kada je djetetova pažnja na vrhuncu (ne onda kada nešto čini „krivo“ jer nas tada dijete naprosto ne čuje), ali i davati pažnju i onda kada dijete ne čini ništa pogrešno, kada nas njegova ponašanja ne brinu, kada nas ne ljuti. Pažnju je potrebno pružiti kroz pohvalu, lijepu riječ, pitanje i uvažavanje mišljenja ili gestu fizičke nježnosti, onda kada dijete, čak i bez našeg usmjeravanja učini nešto dobro ili kada uočimo trud uložen u proces (ne samo uspješnost rezultata). Evo i konkretnog, pomalo generalnog primjera. Kada vidite da vaše dijete sjedi na tepihu i po prvi put je sagradilo toranj sa više od 20 kocki ili je pak sestri ponudilo igračku s kojom se igralo, priđite mu (u razini očiju djeteta) i iskažite ponos i zadovoljstvo, konkretizirajte situaciju („Bravo Petar! Pa ti si složio toranj od 20 kocaka.“ ili „Sandro, jako mi se sviđa što si ponudio sestri igračku. Vjerujem da će ti je vratiti kada ona završi s igrom.“). Univerzalni lijek ne postoji, ali najčešće korišteni je usklađivanje onih komponenti koje djetetu čine dobro, koje mu pomažu da raste i slobodno se izražava, zato, uspješan šef svojega djeteta jest onaj koji stvara harmoniju između pravila i očekivanja te pohvala, ponosa i davanja slobode djetetu u istraživanju sebe i okoline.
