Piše: Matej Čuljak, psiholog i psihoterapeut
Život svake obitelji je jedinstven, bez obzira na broj djece, bračno stanje i broj ljudi koji žive u kućanstvu i čine proširenu obitelj. Nezahvalno je suditi nekoj obitelji gledajući ju izvana. Puno primjerenije bi bilo živjeti s nekim prije nego im sugeriramo određene promjene. Sjećam se kada sam kao dijete gledao seriju „Njemačka super dadilja“ i nikad mi nije bilo jasno zašto bi ona kad bi došla živjeti s nekom obitelji prvo djecu pustila da rade što hoće. Zašto ih odmah ne sredi, nego se prvo bavi roditeljima. Danas kad imam petero djece točno shvaćam ono što je ona htjela napraviti. Prvo bi roditelje „odgojila“, odnosno pomogla bi njihovom unutarnjem djetetu da odraste kako bi se moglo nositi sa novom ulogom – biti odrasla osoba – roditelj. Od velike važnosti je da svaki roditelj zna svom unutarnjem djetetu reći „Ne“. Bitno je znati da svi roditelji s vremena na vrijeme griješe. Nema idealnih roditelja. Nijedan roditelj ne može neprestano biti emocionalno stabilan. Većina roditelja će povremeno reći djetetu nešto što bi moglo povrijediti dijete i to nije nužno verbalno zlostavljanje. Pojedinačni incidenti ili nekoliko incidenata neadekvatnog postupanja ne moraju nužno značiti emocionalno zlostavljanje. Izuzetno je bitno da si roditelji osvijeste ono u čemu griješe, da potraže pomoć u vidu edukacija, seminara, da čitaju knjige koje im mogu pomoći da nadrastu sami sebe i pokušaju primijeniti savjete stručnjaka uključenih u rad s njihovom djecom.
Kada bi prije svake emocionalno nabijene odluke stisnuli pauzu od 5 sekundi i nekoliko puta duboko udahnuli, siguran sam da bi smanjili negativna ponašanja barem za 50%. Kao što od djece očekujemo da napreduju u vještinama kako odrastaju, ista očekivanja bi i roditelji trebali imati od samih sebe. Svako razdoblje u životu djece od roditelja zahtijeva da se prilagođavaju, da se mijenjaju i na taj način se usklađuju s potrebama djece.
Razna istraživanja koja su se bavila emocionalnim zlostavljanjem sumiraju da je velik broj djece doživio neki oblik emocionalnog zlostavljanja. Vrlo je teško procijeniti točnu zastupljenost emocionalnog zlostavljanja u populaciji budući da ono uključuje široki spektar ponašanja. Roditelji su samo ljudi koje muče svakodnevni problemi, a djeca uglavnom mogu izaći na kraj s povremenim roditeljskim ispadima pod uvjetom da inače dobivaju dovoljno ljubavi i razumijevanja. Problem su oni roditelji čiji ispadi čine glavni dio odnosa roditelj – dijete.
Koliki utjecaj zlostavljanje ima na dijete ovisi i o dobi djeteta. Kod novorođenčadi može doći do usporavanje tjelesnog napretka, a kod predškolske djece može doći do usporavanja u razvoju uz pojavu emocionalnih i ponašajnih poteškoća. Kod mlađe djece školske dobi mogu se uočiti problemi u školskoj prilagodbi i lošiji školski rezultati. Djeca zbog trajne tjeskobe i straha često razviju i psihosomatske teškoće kao što su bolovi, povraćanje i proljev, poteškoće sa spavanjem i poteškoće hranjenja.
Emocionalna šteta koju nasilni roditelji nanose svom djetetu je dugotrajna i djetetove rane ne zacjeljuju kako dijete raste. U konačnici to postaje rana koja teško cijeli. Moramo biti također svjesni da je roditeljstvo jedna od najznačajnijih tvorevina civilizacije, za koju prosječni muškarac i žena nemaju nikakvu edukaciju. Sad promislite kako to čudno zvuči. Za najodgovorniju zadaću koju čovjek može imati, on uglavnom nema nikakvu edukaciju. Uglavnom su to neke tradicionalne odgojne metode, koje se prenose s koljena na koljeno s malim varijacijama. Zato je odgovornost svakog roditelja da uloži dodatne napore u svoje roditeljstvo. Nezahvalno je uspoređivati roditeljstvo i posao, ali na dodatnu edukaciju za potrebe posla se puno lakše odlučujemo. Mada je naša roditeljska uloga puno bitnija od poslovne uloge. Na poslu nas je puno lakše zamijeniti, priznali mi to sebi ili ne.
Bez obzira koji oblik nasilja ili zlostavljanja djeca trpjela, bile to batine, ismijavanje, nemar i nebriga, pretjerano štićena ili krivnjom opterećena djeca, često se njihovi simptomi u kasnijoj dobi mogu svesti pod zajednički nazivnik. Narušeno samopoštovanje koje vodi k autodestruktivnom ponašanju te se u konačnici ta djeca osjećaju bezvrijedno, nevoljeno i nespremna su za život punim plućima. Često kod roditelja mora doći do potpuno suprotne paradigme roditeljstva, jer oni čineći ove greške misle kako dijete pripremaju za okrutan svijet koji ga čeka, ne shvaćajući da su upravo oni ti zbog kojih dijete ide ususret životu nespremno. Prvenstveno roditelji moraju prihvatiti da nisu sva djeca ista. Bez obzira uspoređivali svoje dijete s drugom djecom ili s vlastitom starijom i mlađom djecom. Svako dijete je kao nebrušeni biser – unikatan i dragocjen, baš onakav kakav je. Ne zahtijevajte od svoje djece da budu savršena, jer ni mi sami nismo savršeni. To ne znači da ih ne moramo odgajati, već da podizanje djece nije samo discipliniranje, već puno nježnosti, brižnosti, emocionalne prisnosti i dostupnosti.
Odgovornost svakog djeteta je da prvenstveno bude dijete. Djeca nisu veliki ljudi u malom tijelu. Djeca trebaju griješiti i spoznavati da pogreške ne znače smak svijeta. Upravo na taj način djeca razvijaju samopouzdanje koje će im omogućiti da stječu nova životna iskustva. Uče se preuzeti odgovornost, uspostaviti samoregulaciju kako emocija tako i svojeg ponašanja. Dužnost svakog roditelja je balansirati ovom tankom skoro nevidljivom granicom između dopuštenja i ograničenja. Jer u tom prostoru rastu snažna, samopouzdana i voljena djeca.
Matej Čuljak