Upravo sam ubio tatu“ naslov je dokumentarne serije koja se temelji na istinitom događaju, a koja je zaokupila pažnju javnosti i navela nas na dublje promišljanje o teoriji privrženosti, njezinom značaju za ljudski razvoj te odnosse među ljudima.
Ova priča, ali i brojne druge s kojima se različiti stručnjaci na radnom mjestu, u vijestima, ali i situacije u kojima evaluiraju svoja ponašanja, navode na razmišljanje kako se teorijom privrženosti, odnosno učenjem o ranim odnosima i prvim figurama privrženosti te Eriksonovim fazama ljudskog razvoja, može objasniti ili barem staviti u kontekst većina ljudskih sudbina. Drugim riječima, jednom od tih teorija moguće je objasniti uzroke određenih ponašanja/događaja ili naći korijene koji su nas učinili osobama kakvi jesmo u ovom trenutku, a sve temeljem ranih odnosa koje smo onda preslikali na odnose koje imamo u sadašnjosti.
Dokumentarac u središte radnje stavlja Anthonyja Templeta, tada 17-godišnjeg dječaka, koji je upucao i ubio svog oca, Burta Templeta, u Louisiani 2019. godine. Nakon što mu je tri puta pucao u glavu, Anthony je nazvao hitnu pomoć i rekao: “Upravo sam ubio svog tatu. Pucao sam u njega tri puta.“. U tri epizode zanimljivo je slušati i promatrati dječaka kako samostalno govori o fizičkom i emocionalnom zlostavljanju koje je otac nad njim vršio više od 10 godina, o obiteljskom nasilju kojem je bio konstantno izložen, o tome kako ga je otac sa samo 5 godina oteo od biološke majke, kako je uspostavio iznimno visoku razinu kontrole nad njim, uskratio mu školovanje i svaki oblik socijalizacije te dodira sa svijetom, obitelji i prijateljima, kako ne zna kojeg je točno datuma rođen niti koliko ima godina, ali i kako ravnodušno govori o nepovjerenju kojeg ima u sustav i ljude oko sebe, pa čak i one koji su mu najbliži. Također, zanimljivo je gledati kako Anthony sam događaj, ali i svoj život s ocem, prepričava bez ijedne emocionalne reakcije, hladnog izraza lica te kako u jednom trenutku govori kako osjeća olakšanje što njegovog oca više nema. Zanimljivo je promatrati i reakcije okoline na sam događaj, ali i reakcije onih koji su znali što se događa iza zatvorenih vrata, a nisu učinili ništa te kako sve skupa odrazilo na Anthonyja u kasnijoj dobi.
Iako bi većina ljudi i stručnjaka rekla kako se tu radi o sustavnom emocionalnom, psihičkom i fizičkom zlostavljanju i zanemarivanju, što svakako je neosporiva činjenica, zanimljivo je promotriti ovaj slučaj iz perspektive teorije privrženosti koju je još 1950-ih razvio John Bowlby te Eriksonovih faza ljudskog razvoja. Sam Bowlby (1982) je naveo kako se ponašanja privrženosti smatraju klasom društvenog ponašanja te je iznio tezu kako privrženost ima biološku funkciju specifičnu za sebe.
Od iznimnog je značaja za terapeuta/savjetovatelja, za terapijski odnos i uspjeh terapijskog procesa prepoznati vlastiti stil privrženosti kako bismo mogli klijentu (djetetu/adolescentu) pružiti korektivno emocionalno iskustvo te kako bismo mogli prepoznati vlastite relacije u odnosu s klijentom, a koje su slične/iste onom roditelj/dijete. Ukoliko prepoznamo svoj stil privrženosti te shvatimo na koji način smo ga stvorili, moći ćemo objektivno i potpuno svjesno iskusiti klijentove osjećaje i u tome ga podržati.
Teorija privrženosti i Anthony Template
Analizirajući bliske osobe u Anthonyjevom životu koje su trebale odgovoriti na njegove potrebe te ostvariti s njim odnos na temelju kojeg će graditi sve svoje druge odnose, vidljivo je kako su i njegova majka i pomajka napustile dom, ostavljajući Anthonyja u rukama zlostavljajućeg oca.
U dobri kada je imao 7 godina u Anthonyjevom životu pojavila se pomajka, životna partnerica njegovog oca s kojom je isti bio u vezi, koja je imala određene elemente figure privrženosti i s kojom Anthony je ostvario određeni odnos. No, ona je također otišla bježeći od nasilja kojem je i ona bila izložena te Anthonyi ponovno doživljava napuštanje od osobe s kojom je ostvario određeni vid povezanosti te dobiva još jednom potvrdu kako će ga svi u njegovom životu napustiti.
Brojna istraživanja dovodila su u vezu adolescenciju, nesigurnu privrženost i sklonost nasilnom ponašanju. Anthony je počinio ubojstvo u doba vlastite adolescencije – razdoblja kada je otežano ovladavanje vlastitim emocijama i impulsima, pa tako i agresijom (Buljan Flander, Bačan i Matešković, 2010). Na razini obiteljskih odnosa, adolescenti se počinju sve više odvajati od roditelja kako bi uspostavili vlastitu autonomiju i samostalnost (Buljan Flander, Bačan i Matešković, 2010) što Anthony nikako nije bio u mogućnosti obzirom na izolaciju i kontrolu koju je nad njim imao otac. Tada je i razina frustracije rasla zbog nemogućnosti pronalaska izlaza iz situacije, a istodobno literatura govori kako je u doba adolescencije samokontrola ponašanja još uvijek u fazi razvoja (Buljan Flander, Bačan i Matešković, 2010).
U mnogim istraživanjima pronađena je veza između rane privrženosti i kasnijih nasilničkih ponašanja. U skladu s tim, među nesigurno privrženim adolescentima prisutna je veća razina agresivnih i nasilnih ponašanja. Neka od istraživanja pokazala su kako 96 posto djece koja su počinila ubojstvo dolazi iz kaotičnih obitelji, 81 posto je iz obitelji u kojima je prisutno obiteljsko nasilje, 90 posto ih je bilo zlostavljano u djetinjstvu; ukoliko otac ne sudjeluje u odgoju djeteta, to je veća vjerojatnost agresivnog ponašanja kod adolescenata (Buljan Flander, Bačan i Matešković, 2010).
Buljan Flander, Bačan i Matešković (2010) navode kako se u adolescenciji često intenzivnije aktiviraju obrasci privrženosti uspostavljeni u ranom djetinjstvu, te kao općevažeći načini nošenja sa svakodnevnim situacijama i problemima utječu na ponašanja mladih. Anthony, po svemu sudeći, vjerojatno nije stvorio sigurni oblik privrženosti niti s jednom osobom tijekom svog života, a svaka osoba koja je to trebala biti ga je napustila. Time nikada nije imao prilike naučiti kako se nositi sa svakodnevnim situacijama niti uspostaviti odnos s roditeljem koji bi kasnije utjecao na buduće odnose – kojih u njegovom životu nije niti bilo.
Važnost poznavanja teorije privrženosti
U krugovima znanstvenika koji se bave temom privrženosti jedan dio njih pokušao je osporiti tezu važnosti prvog odnosa sa skrbnikom (majkom) te pripisati razvijanje određenog stila privrženosti biološkim čimbenicima. Takve teorije osporene su činjenicom da je više nalaza različitih istraživanja ukazalo na važnost iskustvene uloge odnosa. Jedan od nalaza uključuje teoriju da dijete može razviti različite stilove privrženosti prema svakom od figura privrženosti. Dakle, jedno dijete može imati dva obrasca privrženosti od kojih je svaki specifičan za određenog roditelja i korelira s obilježjima tog roditelja. Također, nalazi govore da djetetov temperament, za koji se smatra da ima genetsku podlogu, ne predviđa obrazac djetetove privrženosti (Siegel, 2001).
Integrativni psihoterapeuti daju sigurnu bazu klijentima, odnosno usmjereni su na odnos. Baš kao i oni roditelji koji su uključeni i osjetljivi na djetetove potrebe, psihoterapeuti se usklađuju s emocijama i ritmom svojih klijenata, nastoje uspostaviti emocionalnu stabilnost, stvaraju sigurnost u odnosu i uživaju u onome tko su (Tronick 1989; prema Erskine 2019).
Iako možda u terapiji s klijentima nećemo imati sve informacije o njegovom djetinjstvu, a djeca se često svog djetinjstva neće niti sjećati, temeljem sadašnjeg iskustva, načina na koji se klijent nosi s određenim situacijama, načina na koji ih prepričava i načina na koji njeguje odnose s drugim ljudima, moći ćemo lako ustanoviti oblik privrženosti. Teorija privrženosti zaista je osnovna točna svakog psihoterapijskog procesa te je važna za naše intrinzične promjene, ali i dubinsko razumijevanje sebe i sebe u svijetu.