Strah i anksioznost su emocije koju svi ljudi povremeno doživljavaju. Iako se na prvi pogled može činiti da one idu ruku pod ruku, važno je razlikovati ove dvije emocije. Strah je temeljna emocija koja se javlja kao reakcija na prisutnost neugodnog i/ili opasnog podražaja, dok je anksioznost (tjeskoba) neugodno emocionalno stanje u vidu reakcije na očekivanu situaciju ili događaj u budućnosti. I strah i tjeskoba imaju svoju funkciju u vidu zaštite od opasnih situacija ili pripreme na predstojeće opasnosti. Iako je anksioznost normalna reakcija na stresnu situaciju koja nas prati u različitim životnim situacijama, ne doživljavamo je svi jednako i u istom intenzitetu. Ukoliko je anksioznost visokog intenziteta, traje duže vrijeme u odsustvu stvarne opasnosti ili prijetnje te se prelijeva na različite ili gotove sve aspekte života, tada govorimo o problemu gdje anksioznost ometa normalno svakodnevno funkcioniranje te ona prerasta u anksiozni poremećaj.
Anksioznost može dovesti do promjena u našem tijelu, načinu razmišljanja i ponašanju. Osoba može osjetiti tjelesne znakove anksioznosti poput znojenja, suhoće usana, probavnih smetnji, napetosti u tijelu, drhtanje, slabost ili ubrzano disanje. Razmišljajući o budućnosti može doći do pogreška u mišljenju (kognitivnih distorzija) odnosno netočnih zaključaka pod utjecajem iracionalnih misli. Primjer takve pogreške je onaj kada osoba pomisli da ju nitko ne voli ili da nema niti jednu kvalitetu, da nije uspješna ni u čemu što dodatno produbljuje tjeskobno stanje. A potom dolazi do manje ili više konstruktivnih promjena u ponašanju koje mogu ići od pretjerane zaokupljenosti sadržajem koji brine osobu do potpunog izbjegavanja podražaja. Misli, osjećaji i ponašanja povezani su i važno je imati na umu da određeni načini razmišljanja i ponašanja mogu ili povećati ili smanjiti razinu anksioznosti.
Kako izgleda anksioznost kod djece?
Kako bi se promotrilo je li neki strah razvojno uvjetovan ili odstupa od normalnog razvoja te je ometajući za svakodnevno funkcioniranje djeteta važno je poznavati koji su razvojni strahovi i kada se oni javljaju. Tako se u dobi od 18 mjeseci do 3 godine može očekivati strah od odvajanja od skrbnika. Od druge do četvrte godine mogu se javljati strahovi od mraka i životinja. U dobi od četvrte do šeste godine javljaju se strahovi od čudovišta, duhove i neobjašnjivih noćnih zvukova a od šeste godine pojavljuje se strah od smrti i prirodnih katastrofa te strah od neuspjeha. U školskoj dobi sve su češći strahovi od tjelesnih ozljeda, vatre ili prometnih nesreća, zmija i izmišljenih likova iz priča i filmova, a nestaju strahovi od bića iz mašte, duhova kao i životinja koje žive daleko. U adolescenciji javlja se strah od odbacivanja od skupine vršnjaka, zabrinutost oko osobne kompetentnosti i odrastanja te su prisutni i dalje neki nerealni strahovi ali u manjoj mjeri poput straha od mraka, zmija, miševa ili groblja. Sve navedeno su strahovi koji su dio normalnih razvojnih faza. Problem nastaje kada je strah i zabrinutost prisutna dulje vrijeme, van normalnog tijeka razvoja.
Istraživanja pokazuju da je prosječna dob početka javljanja anksioznosti 11 godina. Ipak, mnogi vjeruju da se anksioznost kod djece nedovoljno dijagnosticira i ne prepoznaje. Djeca često pokazuju tjeskobu postavljajući ponavljajuća pitanja “što ako” – “Što ako izbije požar?” “Što ako se razboliš?” Logična objašnjenja i pokušaji uvjeravanja nisu dovoljni. Djeca mogu pokazati tjeskobu izražavajući zabrinutost zbog događaja koji je vrlo daleko u budućnosti. Mogu se pretjerano ili nepotrebno ispričavati, sugerirajući zabrinutost oko toga imaju li drugi razloga ljutiti se na njih.
A tu su i sve fizičke manifestacije tjeskobe poput lupanja srca, glavobolje, bolova u želucu što dovodi do izostanaka u školi. Anksioznost može stvoriti probleme s uspavljivanjem/zadržavanjem sna ili može poremetiti san noćnim morama. Također se može pokazati kao problemi s pamćenjem stvari ili koncentracijom na stvari. Odbijanje škole čest je problem među djecom s anksioznošću. Može se javiti kao nevoljko ustajanje iz kreveta za školu. Budući da je izbjegavanje uobičajen, iako neprilagodljiv, pristup situacijama koje izazivaju tjeskobu, tjeskobna djeca možda neće htjeti sudjelovati u iskustvima koja drugi željno prihvaćaju – odlazak kod prijatelja ili obiteljski izlet ili odmor. Odbijanje odvajanja od roditelja također je čest znak tjeskobe kod djece u školskoj dobi.
Koje su vrste anksioznosti česte kod djece?
Među djecom najčešće se javlja separacijska anksioznost, socijalna anksioznost i generalizirani anksiozni poremećaj. Separacijska anksioznost javlja se kod djece školske dobi koja ne mogu podnijeti odvajanje od roditelja ili odbijaju napustiti dom kako bi išla u školu. Najčešće kod djece u dobi od 7 do 9 godina. Socijalni anksiozni poremećaj (socijalna fobija), češći je među starijom djecom; pokazuju tjeskobu i pretjeranu samosvijest u rutinskim društvenim situacijama. Imaju strah od promatranja i osude. To može spriječiti djecu da žele ići u školu ili da se uključe u bilo koju aktivnost koja ih stavlja u središte pozornosti, kao što je govor u razredu ili čak čitanje odlomka ako se za to traži. Socijalni anksiozni poremećaj odražava specifičnu brigu – negativnu prosudbu drugih – i očituje se samo u društvenim okruženjima. Za razliku od socijalnog anksioznog poremećaja, generalizirani anksiozni poremećaj može obuhvatiti bilo koja produljena razdoblja zabrinutosti u bilo kojem području života – zdravlje, obitelj, dom, školska prijateljstva, prirodne katastrofe, okoliš. Prate ga fizički simptomi kao što su nervoza i teško spavanje, kao i poteškoće s koncentracijom.
Nažalost, prema dostupnim istraživanjima, čak i prije pandemije COVID-19, sve veći broj mladih ljudi doživljavao je visoke stope anksioznosti kliničke razine. Oko 11,6% djece imalo je anksioznost 2012., što je 20% više nego 2007. Ali tijekom pandemije te su se brojke gotovo udvostručile, tako da se 20,5% mladih diljem svijeta sada bori sa simptomima anksioznosti, prema meta-analizi 29 studija objavljenih u JAMA Pediatrics (Vol. 175, No. 11, 2021). Osim stresora povezanih s COVID-om poput društvene izolacije, povećane obiteljske napetosti, pozadinski stresori poput političkih nemira i rata u Ukrajini vjerojatno su potaknuli ova povećanja. No, jedan od najvažnijih razloga kojeg treba imati na umu za razvoj anksioznosti je globalno promijenjeni stil života unazad 20-ak godina. Dječji životi su se mimo vanjskih stresora promijenili tako da postoji značajno sjedilačko vrijeme pred ekranom nauštrb aktivne igre i tjelesne aktivnosti, odnosno iskustava kroz koja se djeca inače opuštaju, rješavaju svoje brige i stvaraju odnose podrške. A obično ono što je na ekranima, često je izvor nove prilike za brigu.
Često se anksioznost pojavljuje kod djece ako su roditelji u stanju anksioznosti te se ona na djecu nesvjesno reflektira nizom roditeljskih postupaka – razgovaranjem s djecom o brigama odraslih, uskraćivanjem djeci mogućnosti da nauče vještine suočavanja i kroz prilagođavanje dječjoj anksioznosti. Tjeskoba, sa svojim tjelesnim i kognitivnim simptomima, prirodno je mentalno stanje i, kao i ostala emocionalna iskustva, iz kojih djeca imaju prilike učenja konstruktivnih načina nošenja s različitim stresorima važna su za dječji razvoj. Ako roditelji ili druge važne osobe u djetetovom životu udovolje dječjim brigama i dopuste da izbjegnu one situacije koje izazivaju zabrinutost, djeca propuštaju iskustva koja su ključna za puni društveni i emocionalni razvoj te time gube priliku za otkrivanje kako se mogu suočiti sa svojim brigama i kako živjeti s neizvjesnošću.
Koji su najbolji tretmani za dijete s anksioznošću?
Mnoga istraživanja pokazuju da je najbolji način za tretman anksioznosti u djetinjstvu kognitivno-bihevioralna terapija (KBT). KBT djeci i roditeljima daje alate za suočavanje s anksioznošću za cijeli život. U radu s terapeutom, najčešće kroz 12 seansi, djeca stječu sposobnost suočavanja sa svojim brigama i različitim stresorima. Uče što izaziva njihovu tjeskobu, kako percipirane promjene u tijelu ispravno atribuirati te kako konstruktivno rješavati probleme. Također, kroz rad s KBT terapeutom uče kako racionalno izazvati te percepcije i zamijeniti negativne obrasce razmišljanja pozitivnima. KBT također uči kako preispitati svoja uvjerenja i razviti strategije za suočavanje s različitim problemima.
Kako razgovarati s djecom?
Važno je znati da djeca imaju koristi od spoznaje da nisu sama u svom iskustvu brige i da svaka osoba na svijetu ponekad doživi tjeskobu. Djeca pronalaze hrabrosti slušajući priče njima važnih odraslih koji su se suočili s brigama sličnim njihovima i pronašli načine da se nose s takvim brigama.
Dopuštanje djeci da se povuku iz aktivnosti koje stvaraju tjeskobu pojačava osjećaj prijetnje, uskraćuje im iskustva koja su važna za razvoj i sprječava ih da razviju osjećaj samoučinkovitosti koji proizlazi iz svladavanja malih i velikih životnih izazova. Istraživanja pokazuju da je „udovoljavanje“ strahu i izbjegavanje kontraproduktivno – povećava tjeskobu djece. Djeci je najbolje kada im se pokaže kako razoružati vlastite brige ili ih se potakne na otkrivanje vlastitih načina za to.
Kako pomoći djetetu u upravljanju vlastitom tjeskobom?
Prema istraživanjima Američkog psihološkog društva roditelji su uglavnom nesvjesni dječje anksioznosti. Djeca se mogu sramiti svojih briga i zadržavati ih za sebe. Roditelji također mogu biti previše zauzeti da bi posvetili punu pozornost onim trenucima kada njihova djeca možda traže način da se povjere. Ponekad roditelji umanjuju dječje osjećaje, a uvjeravanje zabrinutog djeteta da “nema razloga za brigu” umanjuje djetetovu sigurnost da ga je roditelj čuo i doživio te mu daje poruku da njihovi osjećaji nisu dovoljno ozbiljni ili stvarni. No, postoje stvari koje roditelj može učiniti kako bi kontrolirao djetetovu anksioznost:
- Saslušati brige djeteta; ne umanjivati osjećaj niti ga odmah preusmjeravati u drugu aktivnost. Dati do znanja djetetu da vidimo da je uplašeno, uznemireno ili da se osjeća zabrinuto oko nečega. Zapitajte se, kada ste vi zabrinuti oko nečega pomaže li vam više da vam netko kaže ma ajde to nije ništa ili da vam netko kaže vidim da te to jako brine i želi nastaviti o tome razgovarati? Utješno je samo osjećati se saslušanim.
- Poticati emocionalnu pismenost. Učite djecu o anksioznosti na način prikladan njihovoj dobi. Naučite ih da se ona očituje u tjelesnim znakovima – poput znojenja, drhtanja – i razmišljanju – „što ako…?“ Recite im da je to normalno i da ponekad ima prednost jer možemo razmisliti kako se pripremiti i suočiti s nekom stresnom situacijom poput testa iz matematike u vidu planiranja vježbanja zadataka i pripreme za ispit.
- Ograničiti izlaganje djece vijestima o katastrofama i katastrofalnim događajima. Naposljetku će djeca razviti kognitivni kapacitet za rukovanje takvim informacijama, ali neprestano ponavljanje povećava osjećaj prijetnje.
- Vrijeme za odnos. Anksioznost nastaje kada se djeca ne osjećaju sigurno. Odnosi s bližnjima – s roditeljima, s drugim članovima obitelji, s vršnjacima, s učiteljima – pomažu u nošenju s tjeskobom.
- Igra i tjelesna aktivnost. Fizička napetost koju stvara tjeskoba često se može ublažiti igrom i tjelovježbom. Osiguravanje da djeca imaju redovite prilike za takve aktivnosti daje im važne alate za regulaciju vlastitih emocija i upravljanje vlastitim mentalnim zdravljem.
- Učenje tehnika opuštanja. Disanje se može koristiti kao sidro za smirivanje u stresnim situacijama. Preusmjeravanjem pažnje na disanje i svjesnim abdominalnim disanjem opuštamo tijelo i šaljemo preokupiranom mozgu da opasnost nije prisutna. Učite djecu dubokom disanju koje smiruje reakcije u tijelu.
- Suočavanje. Pomozite svojoj djeci da se suoče s nelagodom tjeskobe kako bi znali da ih to neće uništiti, umjesto da im dopustite da izbjegnu situacije koje izazivaju brigu.
- Zadržite vlastite brige za sebe. Nemojte ih dijeliti sa svojom djecom.
Izvori:
https://www.psychologytoday.com/us/basics/anxiety/children-and-anxiety
https://www.apa.org/monitor/2022/10/child-anxiety-treatment
https://jamanetwork.com/journals/jamapediatrics/fullarticle/2782801