Autor članka: Tonka Sukić
Danas više nije novost da živimo „umreženi“ u svijetu zasićenom medijima koji nas bez prestanka bombardiraju informacijama, ali sada uz to čak svjesno pristajemo (mnogi od nas i s velikim užitkom) nositi stalno uza se mobilni uređaj koji ne samo što nam neprestano servira te informacije, nego i šalje hrpu informacija o nama na razne strane.
Pogledajmo kako izgleda dan prosječnog mladog čovjeka. Vjerojatno se budi uz pametni telefon (točnije, telefon ga budi), odmah provjerava poruke i što ima novoga na društvenim mrežama, koje šalju personalizirane obavijesti na temelju tajnih algoritama. Malo „skrola“ kroz ljude i kanale koje prati na tim društvenim mrežama. Neki od tih ljudi i kanala objavljuju slike, neki videouratke, neki iskustva, mišljenja, neki vijesti, neki reklame. Također i sam stvara sadržaje koji postaju dostupni drugima. Tijekom dana „konzultira“ svoj uređaj da bi pronašao informacije o mjestima i događajima, ali i da bi „proguglao“ neku riječ ili informaciju, pomogao si s nekim zadatkom, ne propustivši pritom, naravno, ostati u kontaktu sa svojim prijateljima i u toku s ljudima i sadržajima koje prati, čak i ako to mora poskrivečki dok se pretvara da radi nešto drugo. Istovremeno, uređaj prati njega ili nju, šaljući podatke o točnoj GPS lokaciji, o tome što gugla, što piše, ali i o čemu priča, kako bi što preciznije odabrao informacije koje mu servira natrag.
Prije nego zadovoljno kimnete glavom i pomislite kako je to dobro da živite u vremenu kad vam je sve dostupno jednim klikom i posebno prilagođeno vama, imam loše vijesti (za koje se nadam da za barem neke od vas nisu vijesti nego poznata stvar): misleći da birate informacije kojima ste izloženi, u značajnoj mjeri ne samo da one biraju vas, nego su i upitnog značaja i kvalitete. I prije nego se snađete i sjetite se što ste uopće (stvarno) htjeli, nađete se u moru informacija čiji vas valovi povuku u nekom smjeru u kojem niste planirali ići, ali kad tamo stignete, već ste se prestali pitati što radite tamo i zadovoljno se prepuštate trenutnom ne baš zdravom, ali slasnom „obroku“ (ne zove se bez razloga „feed“).
Svi se koristimo internetom i društvenim mrežama, ali malo tko zna kako oni (zapravo) funkcioniraju. Dobra vijest je da, što više znate o tome, to više kontrole imate nad tim kako ih rabite i kako one „rabe“ vas.
Prije svega, velik dio informacija kojima ste izloženi su zapravo oglasi koji vam žele prodati neki proizvod ili ideju (u najgorem, ali zapravo čestom slučaju – i ideologiju*). Neki od njih su očito oglasi, ali mnogi su prikriveni i čak se predstavljaju kao nešto drugo (vijest, iskustvo itd.). Među famoznim „kolačićima“ koje svaki put kliknete da odobravate kad prvi put uđete na neku web-stranicu su i tzv. „kolačići za praćenje“ (vrsta potencijalno zlouporabivih kolačića „treće strane“) koji prate vašu aktivnost i prema tome mijenjaju sadržaje koje vidite, a informacije o vama se prosljeđuju dalje.
Također, velik dio vijesti, a i ostalih sadržaja koje vidite, nije stvoren s ciljem da vas informira niti pruži kvalitetan sadržaj, nego da skupi gledanost (tzv. mamac za klikove ili „clickbait“), najčešće kako bi se povećala zarada od oglasa, ali i sa zlokobnijim namjerama, kao npr. manipuliranje javnog mnijenja, zbunjivanje, širenje panike i sl. To su uglavnom senzacionalistički, prenapuhani naslovi, a ponekad idu toliko daleko da se radi o potpuno lažnim vijestima –„fake news“. Danas ne samo da se novinari upućuju da prave upravo takve članke, nego je i velikim napretkom umjetne inteligencije omogućeno da ih AI „štanca“ prema naredbi i interesu naručitelja. Valja spomenuti i „deep fake“, novu razinu od strane AI proizvedenog lažnog sadržaja u kojem se uvjerljivo lik jedne osobe zamjenjuje likom druge, a koji se u mnogim prijedlozima zakona planira zabraniti.
Kada su društvene mreže u pitanju, javljaju se „influenceri“ – ljudi s puno pratitelja koji svojom medijskom pojavom i praćenošću mogu lijepo zarađivati reklamirajući proizvode, a svi ti sadržaji, obilno začinjeni reklamama, promiču neki životni stil koji želimo oponašati ako želimo pripadati i biti voljeni, i koji, naravno, košta. A i većina nas, želeći se svidjeti, sudjelujemo u kolektivnoj „obmani“ predstavljajući se na mrežama u najboljem svjetlu, skrivajući sve što mislimo da neće naići na „lajkove“.
Osim toga, postoji tendencija da informacije primamo (i želimo primati, jer nemamo vremena!) sve brže i u sve kraćem obliku (X, bivši Twitter, poznat je po skraćenju poruke na 280 znakova, a TikTok po ograničenju duljine videa na 3 minute), bez obraćanja pažnje na kontekst i izvor informacije. Ako tu tendenciju spojimo s već spomenutim manipulacijama sadržaja od strane AI i raznih interesnih skupina, u velikoj smo opasnosti da se nama manipulira a da toga nismo ni svjesni.
Herbert Marcuse, pionirski komentator moderne kulture, još je 1964. identificirao pojam „lažnih potreba“ – potreba koje su nam nametnute od strane potrošačkog društva i čije nas zadovoljenje ostavlja praznima i stalno „gladnima“ za još. Uz znanje o načinu funkcioniranja medija kojima smo izloženi, korisno je, pri sljedećem surfanju, zapitati se koje su nam stvarne potrebe. Odakle dolaze informacije koje konzumiram, koji im je izvor i, još važnije, koji im je cilj? I je li taj cilj usklađen s ciljevima koje ja imam za sebe i s mojim stvarnim potrebama?
* Ideologija – skup ideja i predodžaba o svijetu koji se nameće kao neupitan te sam po sebi razumljiv i objektivan (izvor: Struna)