Socijalnu izolaciju definiramo kao dobrovoljno ili prisilno izdvajanje iz socijalne sredine i prekid kontakta s drugim ljudima. Izdvajanje može biti zbog psiholoških razloga (stid, osjećanje krivice, osjećanje manje vrijednosti, nepovjerljivost) ili situacijskih uzroka (rat, zatvor, pandemija). Ljudi izuzetno teško podnose socijalnu izolaciju, što pokazuju i eksperimenti socijalnih psihologa.
Proteklih godina smo iskusili socijalnu izolaciju na državnoj, ali i globalnoj razini. Pandemija bolesti COVID-19 nas je više-manje zatvorila unutar zidova naših domova na jedno određeno vrijeme. Sve više smo koristili digitalne uređaje, a samim time češće i pristupali online sadržajima. Roditeljima se savjetovalo održavati strukturu u dnevnim aktivnostima djece, no čak i nakon svih planiranih aktivnosti, djeca su još uvijek imala neiskorištenog slobodnog vremena. Javljala se dosada i potreba za socijalnom interakcijom, koja je u tom trenutku kronično izostajala.
Posljedice ovakve, globalne socijalne izolacije, osjećamo i danas, pogotovo posljedice na mentalno zdravlje. Jedan od važnijih prediktora mentalnog zdravlja povezanost je s drugima, kada je ta povezanost ugrožena, javljaju se teškoće vezane uz mentalno zdravlje. Pandemija je donijela ozbiljne probleme u mentalnom zdravlju, kako kod odraslih, a posebice kod djece. Visoki su postoci onih koji osjećaju psihičke posljedice društvene izolacije i atmosfere straha, a poznato je da općenito socijalna izolacija djeluje na način povećavanja anksioznih smetnji koje mogu biti prateći dio posttraumatskih proživljavanja.
Također, posljedica socijalne izolacije, kako smo već naveli, je i veća količina vremena provedenog pred ekranima, što povećava mogućnost razvitka ovisničkih ponašanja, uz negativni utjecaj na cjelokupne socijalne vještine budući da se djeca oslanjaju na interakciju s vršnjacima kako bi naučila asertivnost, aktivno slušanje i dekodiranje govora tijela. Socijalna izolacija ih je većinu prikovala uz ekrane, preko kojih se ne može primijetiti svaki aspekt komunikacije, pogotovo neverbalne, koja čini veliki postotak cjelokupnog komuniciranja. Sve navedeno nas dovodi do ponovnog učenja starih, primjerenijih obrazaca ponašanja, normalne komunikacije s drugima, razlučivanja dobrog od lošega i u današnje vrijeme, pravilnog korištenja tehnologije.
Neka istraživanja iz poslijeratnog razdoblja kod nas i u regiji pokazala su koliko je za mentalno zdravlje važan doživljaj socijalne podrške i priznanja za doživljene poteškoće. Problemi koji već sada dugo traju – nesigurnost posla, prihoda, porast siromaštva, poremećeni odnosi i uloge u obitelji, dostupnost zdravstvenih usluga, značajni su rizici za pojavu psihopatoloških simptoma. Premalo se govori o odgovornosti društva za mentalno zdravlje. Dok traje određena kriza, fokusirani smo rješavati ono neposredno, ali kada jednom završi, tek onda dolaze posljedice nakupljenog stresa u vidu smetnji i poremećaja mentalnog (i tjelesnog) zdravlja. Stoga je vrlo važno redovno informirati stanovništvo i educirati stručnjake, od vrtića pa nadalje, o dugoročnim posljedicama socijalne izolacije, prepoznavanju znakova poteškoća, kao i o mjerama pomoći koje postoje u zajednici.
Centar za nestalu i zlostavljanu djecu ima svoje Savjetovalište za djecu, mlade i obitelj u kojem rade educirani stručnjaci koji pomažu djeci, mladima i roditeljima u nošenju sa svakodnevnim životnim teškoćama i situacijama. Na ovaj način dajemo doprinos te brinemo o očuvanju mentalnog zdravlja u zajednici.