U svijetu savjetovanja i psihoterapije, razumijevanje različitih oblika problema u ponašanju ključno je za pružanje učinkovite podrške i intervencije. Dva osnovna tipa problema koja često susrećemo su eksternalizirani i internalizirani problemi u ponašanju. Dok se oba mogu manifestirati na različite načine, razumijevanje njihovih specifičnosti pomaže savjetovateljima, terapeutima, roditeljima i skrbnicima da pristupe problemima s adekvatnom strategijom.
Eksternalizirani problemi u ponašanju obično su vanjski, odnosno vidljivi i manifestiraju se kroz ponašanja koja su usmjerena prema van. To može uključivati agresivnost, neposluh, svađe s vršnjacima ili odraslima, teškoće u kontroli bijesa i druge oblike eksplozivnog ponašanja. Djeca s eksternaliziranim problemima često su označena kao “problematična” ili “nemirna”, a njihovi izazovi često se manifestiraju na javnim mjestima, u školama ili u interakcijama s vršnjacima.
S druge strane, internalizirani problemi u ponašanju često su manje vidljivi na prvi pogled, ali ponekad imaju čak i dublje emocionalne i kognitivne posljedice za pojedinca. Ovi problemi uključuju depresiju, anksioznost, izoliranost, nisko samopouzdanje, prekomjerno analiziranje ili samokritiku. Dijete s internaliziranim problemima može se činiti povučenim, tihim ili čak apatičnim, a njihovi izazovi često ostaju nezamijećeni ili su pogrešno interpretirani kao “faza” ili “pubertetska kriza”.
Kada razmatramo pristupe tretmanu, važno je prepoznati razlike između ova dva tipa problema. Dok se eksternalizirani problemi često tretiraju kroz tehnike ponašanja, strukturirane terapijske seanse i rad s obitelji na uspostavljanju granica i pravilima, internalizirane probleme često je potrebno pristupiti s empatijskim, suosjećajnim pristupom koji se fokusira na razumijevanje djetetovih unutarnjih iskustava i osjećaja.
Osim toga, društvena percepcija i stigme mogu razlikovati način na koji se pristupa ovim problemima. Eksternalizirani problemi često privlače više vanjske pažnje i mogu dovesti do etiketiranja djeteta kao “problematičnog”, dok internalizirani problemi često ostaju nevidljivi, što može dovesti do nedostatka podrške i razumijevanja.